Naručitelj nije poštovao načelo jednakog tretmana - nije tražio ažurirane dokumente od svih ponuditelja

Žalitelj smatra da je njegova ponuda neosnovano isključena budući da je pogrešno primijenjena odredba članka 252. ZJN 2016, osobito protivno svrsi istaknutoj u članku 57. stavak 2. Direktive 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (SL L 94, 28. 3. 2014.; dalje u tekstu: Direktiva 2014/24/EU). Tako žalitelj navodi da je naručitelj odluke o odabiru donio nakon roka propisanog člankom 81. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima, ukazujući na kronologiju postupka nabave iz koje proizlazi daje presuda dostavljena naručitelju 29. listopada 2019., pa da je rok za donošenje novih odluka istekao 28. prosinca 2019. Međutim, žalitelj navodi daje naručitelj odluke donio gotovo dva mjeseca nakon isteka tog roka. Žalitelj dalje navodi da u trenutku predaje ponude i dostave odgovarajućeg ESPD-a, kao niti u cijelom razdoblju od 60 dana od primitka presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u kojem vremenu je naručitelj trebao izvršiti ponovni pregled i ocjenu ponuda, što uključuje i izvršiti dohvat putem EOJN-a u pogledu poreznog duga, žalitelj nije imao porezni dug. Žalitelj navodi da je naručitelj izvršio dohvat 17. veljače 2020., dakle dvije godine nakon predaje ESPD obrasca, te gotovo dva mjeseca nakon proteka roka za donošenje novih odluka. Žalitelj smatra da se greške ili propusti naručitelja ne bi smjeli ispravljati na teret ponuditelja koji se savjesno pouzdaje u zakonitost postupanja naručitelja. Žalitelj dalje upućuje na članak 57. stavak 2. Direktive 2014/24/EU u dijelu koji propisuje da se taj stavak više ne primjenjuje nakon što gospodarski subjekt ispuni svoje obveze plaćanja ili nakon što sklopi sporazumnu obvezu o plaćanju poreza ili doprinosa socijalnog osiguranja koje duguje, uključujući prema potrebi sve nastale kamate ili kazne. Žalitelj također navodi da bi situacije kada su ostvarene osnove za isključenje zbog neplaćanja poreznog duga, a predmetni dug je naknadno podmiren, trebalo izjednačiti sa situacijom kada su ostvarene ostale osnove za isključenje, ali se ne primjenjuje isključenje zbog dokazivanja pouzdanosti sukladno članku 255. ZJN 2016. Žalitelj konačno ističe da je predmetno isključenje žalitelja protivno načelima razmjernosti i ekonomičnosti trošenja javnih sredstava iz članka 4. ZJN 2016, s obzirom na to da je ponuda žalitelja nakon presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske za sve tri grupe cjenovno povoljnija od ponude odabranog ponuditelja.

Naručitelj u odgovoru na žalbu ističe da je postupio sukladno dokumentaciji o nabavi i ZJN 2016. Vezano uz rok, naručitelj navodi da je izvršenje presude dužan osigurati tuženik, odnosno tijelo nadležno za izvršenje, ukazujući da u predmetnom sporu naručitelj nije bio tuženik. Vezano uz tvrdnju žalitelja da su odredbe Direktive pogrešno prenesene u ZJN 2016, naručitelj ukazuje na to da se navedena Direktiva odnosi na javne naručitelje, a da je naručitelj sektorski naručitelj na kojeg se primjenjuje Direktiva 2014/25/EU, upućujući na točku 105. te Direktive. Naručitelj ističe da je člankom 2. ZJN 2016 propisano da taj zakon sadržava odredbe koje su u skladu s aktima EU, uključujući ove direktive, ukazujući na to da nije pozvan niti legitiman preispitivati uspješnost implementacije navedenih direktiva u domaće zakonodavstvo.

Među strankama nije sporno da je žalitelj na dan dohvata podataka (17. veljače 2020.) imao porezni dug. Navedeno proizlazi iz žalbe i odgovora na žalbu, a isto je i ovo tijelo utvrdilo uvidom u EOJN RH, odnosno Potvrdu Porezne uprave, Područni ured Zagreb, Ispostava Trnje, KLASA: 034-04/20-10/837 URBROJ: 513-07-01-11-20-2 od 17. veljače 2020. Među strankama također nije sporno da je naručitelj dokumentacijom o nabavi propisao da je obvezan isključiti gospodarskog subjekta iz postupka javne nabave ako utvrdi da gospodarski subjekt nije ispunio obveze plaćanja dospjelih poreznih obveza i obveza za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, što je ovo tijelo utvrdilo uvidom u točku 3.2. dokumentacije o nabavi. Među strankama je sporno je li postupanje naručitelja u konkretnom slučaju u skladu s relevantnim pravnim okvirom. 

U odnosu na dio žalbenog navoda koji se odnosi na donošenje odluke naručitelja nakon roka propisanog Zakonom o upravnim sporovima, žalitelj se neosnovano poziva na načelo utvrđeno presudom Europskog suda za ljudska prava, da se greške ili propusti naručitelja ne bi smjeli ispravljati na teret ponuditelja koji se savjesno pouzdaje u zakonitost postupanja naručitelja, jer je predmetna vrijednost, zaštita gospodarskog subjekta koji se savjesno pouzdaje u zakonitost postupanja naručitelja, dakle koji se pouzdaje u pravodobno izvršenje presude, upravo zaštićena izričitim zakonskim odredbama, te su u tu svrhu propisana pravna sredstva koja stranci stoje na raspolaganju. Vezano uz tvrdnju naručitelja da je izvršenje presude dužan osigurati tuženik, odnosno tijelo nadležno za izvršenje, međutim u konkretnom slučaju tuženik je bilo ovo tijelo, a izvršenje presude treba osigurati tijelo nadležno za izvršenje, dakle naručitelj. Vezano uz dio žalbenog navoda koji se odnosi na izravnu primjenu dijela članka 57. stavka 2. Direktive 2014/24/EU, ovo tijelo je utvrdilo sljedeće. Zakonodavac je u ZJN 2016 implementirao pet direktiva, među kojima Direktivu 2014/24/EU i Direktivu 2014/25/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga. U odnosu na dio žalbenog navoda vezano uz primjenu pravila o dokazivanju pouzdanosti, ZJN 2016 je mjere samokorigiranja propisao u odnosu na (ne)kažnjavanost, što je uostalom bila i obveza iz Direktive 2014/24/EU, dok je vezano za porezne obveze propisao na naprijed navedeni način, pa neosnovano tvrdi žalitelj da bi odredbe vezano uz dokazivanje pouzdanosti trebalo primijeniti i u konkretnom slučaju. U odnosu na dio žalbenog navoda kojim žalitelj tvrdi da je isključenje žalitelja protivno načelima razmjernosti i ekonomičnosti trošenja javnih sredstava iz članka 4. ZJN 2016, te članka 57. stavkom 3. Direktive 2014/24/EU, iz navedene odredbe te Direktive proizlazi da ista doista sadrži razrađene odredbe koje države članice mogu transponirati, a koje se odnose na slučajeve u kojima iznimno neće doći do isključenja. Međutim navedena odredba predstavlja mogućnost koju države članice prilikom transponiranja mogu ali ne moraju primijeniti. Sukladno danoj ovlasti, proizlazi da zakonodavac citirani članak 57. stavak 3. podstavak 2. Direktive 2014/24/EU nije transponirao u odredbe ZJN 2016. Ocijenjeno je da zbog mogućih problema u primjeni opisano dopuštanje odstupanja ne bi bilo svrsishodno. 

Međutim, ovo tijelo je uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, prvenstveno duljinu trajanja postupka javne nabave odnosno pregleda i ocjene ponuda (od 8. svibnja 2018. kada je izvršeno javno otvaranje ponuda, pa do 31. srpnja 2020. kada su objavljene ovdje osporavane odluke) te postupanje naručitelja u tom periodu, u skladu s obvezom Državne komisije kao tijela koje primjenjuje ZJN 2016 da isti interpretira u skladu sa svrhom Direktive, kako bi ostvario njene ciljeve, utvrdilo da naručitelj nije pravilno primijenio mjerodavni pravni okvir. Naručitelj je tako prilikom pregleda i ocjene ponuda na različit način tretirao ponude ponuditelja odabranog u prvom postupku pregleda i ocjene ponuda i žalitelja, čime je po mišljenju ovog tijela naručitelj povrijedio prava žalitelja u ovom postupku, s obzirom na to da je rezultat takvog postupanja naručitelja isključenje žalitelja iz postupka javne nabave. Prilikom takve ocjene ovo tijelo je uzelo u obzir dakle duljinu trajanja postupka, način postupanja naručitelja, ali i težinu posljedice koju predstavlja isključenje žalitelja iz postupka javne nabave, rukovodeći se pritom ciljem predmetne odredbe Direktive 2014/24/EU o isključenju, a to je isključiti iz sudjelovanja u postupku nabave gospodarskog subjekta koji ne poštuje svoje obveze koje se odnose na plaćanje poreza ili doprinosa za socijalno osiguranje. Naručitelj u konkretnom slučaju, upravo u postupku javne nabave koji je trajao dulje od dvije godine, žalitelja nije zatražio dostavu ažuriranih popratnih dokumenata, već je u spornom dijelu izvršio dohvat podataka iz registara putem EOJN RH, o kojoj činjenici žalitelj nije bio obaviješten, te je na taj način stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale ponuditelje u predmetnom postupku. U konkretnom slučaju naručitelj je u odnosu na žalitelja trebao postupiti na isti način kako je postupio u odnosu na ponuditelja odabranog u prvom postupku pregleda i ocjene ponuda, te ga pozvati da dostavi dokaz da je ispunio obveze plaćanja dospjelih poreznih obveza i obveza za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ostavljajući mu pritom isti rok koji je u tu svrhu imao i ponuditelj odabran u prvom postupku pregleda i ocjene ponuda. Navedena obveza naručitelja proizlazi iz načela jednakog tretmana u smislu članka 4. ZJN 2016, koje zahtjeva da se svim gospodarskim subjektima osiguraju jednaki uvjeti, a kako bi se otklonila mogućnost proizvoljnog postupanja naručitelja prilikom pregleda i ocjene ponuda, a koje načelo po mišljenju ovog tijela naručitelj u konkretnom slučaju nije primijenio. Slijedom svega navedenog, ovo tijelo nalazi da naručitelj u ovom konkretnom slučaju nije pravilno primijenio ZJN 2016, te da nije na pravilan način utvrdio postojanje osnova za isključenje žalitelja iz postupka javne nabave, stoga se žalbeni navod ocjenjuje osnovanim.

RJEŠENJE: KLASA: UP/II-034-02/20-01/621 URBROJ: 354-01/20-7, 6. listopada 2020.