Naručitelj je imao pravnu osnovu za primjenu pravnog instituta upotpunjavanja ponude iz članka 293. ZJN 2016 jer se radi o otklanjanju nedostatka u dostavljenom jamstvu za ozbiljnost ponude

Žalitelj osporava valjanost ponude odabranog ponuditelj a za grupu 4. ističući da je odabrani ponuditelj inicijalno u ponudi dostavio jamstvo za ozbiljnost ponude u dvije obične zadužnice (jednu na iznos 20.000,00 kuna i drugu na iznos od 60.000,00 kuna), a daje točkom 7.3.1. dokumentacije o nabavi naručitelj propisao daje potrebno dostaviti jamstvo za ozbiljnost ponude u obliku bankovne garancije ili u obliku bjanko zadužnice, koja mora biti izrađena u skladu sa Pravilnikom o obliku i sadržaju bjanko zadužnice. Dalje opisuje da je naručitelj odabranom ponuditelj u uputio Zahtjev za upotpunjavanjem ponude u kojem traži dostavu odgovarajućeg jamstva za ozbiljnost ponude sukladno odredbi 6.3. dokumentacije o nabavi, kojem zahtjevu je odabrani ponuditelj udovoljio i naručitelju dostavio bjanko zadužnicu na iznos do 100.000,00 kuna kao jamstvo za ozbiljnost ponude. Žalitelj smatra da je opisano traženje dopune ponude odabranog ponuditelja u suprotnosti sa odredbom točke 6.2. dokumentacije o nabavi kojom je propisao da dijelovi ponude koji se dostavljaju sredstvima komunikacije koja nisu elektronička moraju biti dostavljeni prije isteka roka za dostavu ponuda te člankom 20. stavkom 8. Pravilnika o dokumentaciji o nabavi te ponudi u postupcima javne nabave.

Naručitelj u bitnom ističe da je odabrani ponuditelj dostavio dvije zadužnice, jednu na iznos od 60.000 kuna i drugu na iznos od 20.000,00 kuna, obje u izvorniku i obje prije roka za dostavu ponuda. Ističe da i zadužnica i bjanko zadužnica imaju učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi te se, po njegovom mišljenju, ovdje radi o istoj vrsti jamstva.

Odabrani ponuditelj objašnjava da "obična" zadužnica, ne bjanko kakvu je dostavio, nije imala nikakve formalne nedostatke, što znači da je bila ovršna isprava i u cijelosti naplativa u naznačenim slučajevima, a zbog kojih je dostava jamstva u obliku zadužnice i propisana. Dakle, ističe odabrani ponuditelj, dostavom ,,obične“, a ne bjanko zadužnice, ispunio je svrhu propisanu dokumentacijom o nabavi te je jamčio za iznos i veći nego što je bilo traženo.

Među strankama nije sporan sadržaj točke 7.3.1. dokumentacije o nabavi kojom je naručitelj propisao pravna pravila vezana za dostavu jamstva za ozbiljnost ponude, iz kojih slijedi da je bjanko zadužnica jedan od instrumenata osiguranja koji se mogu dostaviti kao jamstvo za ozbiljnost ponude. Nije sporno niti to da je odabrani ponuditelj prije krajnjeg roka za dostavu ponuda na ime jamstva za ozbiljnost ponude naručitelju dostavio Zadužnicu (a ne bjanko zadužnicu). Među strankama je sporno je li naručitelj u konkretnom slučaju imao pravnu osnovu za primjenu instituta iz članka 293. ZJN 2016 u pogledu dokumenta dostavljenog na ime jamstva za ozbiljnost ponude u ponudi odabranog ponuditelja. Iz citiranih pravnih izvora proizlazi da su zadužnica i bjanko zadužnica isti instrument osiguranja tražbine koji se mora sastaviti u obliku pisane i potvrđene (solemnizirane) isprave, isprava mora biti sastavljena i popunjena sukladno podzakonskim propisima, te ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrho voditelj a. Bjanko zadužnica se razlikuje od obične zadužnice po tome što dužnik ne mora popuniti podatke o vjerovniku prilikom izdavanja bjanko zadužnice, nego to može naknadno učiniti i vjerovnik, te da u bjanko zadužnici dužnik naznačava jedan od najviših iznosa bjanko zadužnice iz članka 9. toga Pravilnika koji se može u nju upisati (do 5.000,00 kuna; do 10.000,00 kuna, do 50.000,00 kuna itd.), dok nije obvezan upisati iznos tražbine. Dakle, bjanko zadužnica se razlikuju od obične zadužnice samo po svom sadržaju vezano za obvezu upisivanja podataka o vjerovniku i iznosu tražbine, jer se u ostalom dijelu primjenjuju sve odredbe članka 214. Ovršnog zakona koje se odnose na običnu zadužnicu. Primjenjujući citirane odredbe relevantnih pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, Državna komisija ocijenila je da je naručitelj u konkretnom slučaju imao pravnu osnovu za primjenu pravnog instituta upotpunjavanja ponude iz članka 293. ZJN 2016 jer se radi o otklanjanju nedostatka u dostavljenom jamstvu za ozbiljnost ponude koje je, s obzirom na propisani instrument osiguranja, sukladno traženju iz dokumentacije, međutim sa drugim sadržajem od propisanog. Slijedom svega navedenog, žalbeni navod ocijenjen je neosnovanim.

RJEŠENJE: KLASA: UP/II-034-02/20-01/743 URBROJ: 354-01/20-7, 16. listopada 2020.

Protiv ovog rješenja žalitelj Radanović, građevinski obrt vi. Pero Radanović, Sisak pokrenuo je upravni spor.

PRESUDA Poslovni broj: UsII-431/20-6, 14. siječnja 2021.