Osporavanje obveze poznavanja hrvatskog jezika iz izvorne dokumentacije o nabavi

Žalitelj navodi da izmjena koja se odnosi na Upute ponuditeljima, Ostale odredbe, pod točkom 9.1., Poznavanje hrvatskog jezika, nije zakonita. Izmjenom je naručitelj za stručnjaka 1 uvjetovao nužno poznavanje hrvatskog jezika, koje mora dokazati prije potpisivanja ugovora. Time je narušio načela jednakog tretmana i zabrane diskriminacije, jer je iz postupka isključio strane stručnjake koji ne poznaju hrvatski jezik. Žalitelj napominje kako je naručitelj u drugim dijelovima dokumentacije dozvolio strane stručnjake uz obvezu prevođenja (točka 4.3.c, točka 4.1.). Žalitelj naglašava da je izvornom dokumentacijom odabrani ponuditelj mogao dokazivati poznavanje hrvatskog jezika, a sada nakon izmjene dokumentacije, to mora učiniti.

U odgovoru na žalbu naručitelj navodi da je izmjenu učinio na način da je dužnost poznavanja hrvatskog jezika izbrisao za stručnjaka 2, a da je ta odredba za stručnjaka 1 još iz izvorne dokumentacije. Smatra da je žalitelj sa ovim navodom zakasnio i propustio izjaviti žalbu na izvornu dokumentaciju.

DKOM je utvrdio da žalitelj pogrešno tumači predmetnu točku dokumentacije o nabavi. Naime, osporavanom izmjenom naručitelj je samo za stručnjaka 1 propisao poznavanje hrvatskog jezika, u odnosu na prijašnju odredbu u kojoj je ta obveza postojala za stručnjaka 1 i 2. Isto tako, u odnosu na promjenu riječi iz "može dokazati" u "mora dokazati", žalitelj izostavlja ostatak propisane odredbe, te na taj način mijenja kontekst izmjene. Naime, naručitelj jest promijenio navedene riječi („može“ u „mora“), međutim i iz prvotno objavljene odredbe dokumentacije o nabavi proizlazi obveza stručnjaka na poznavanje hrvatskog jezika, pri čemu to poznavanje ponuditelj može dokazati jednim od predloženih dokaza. Pri tome se riječ "može" odnosi na mogućnost odabira ponuđenih dokumenata kao dokaza poznavanja hrvatskog jezika, no nedvojbeno već tada nije ostavljeno ponuditelju na dispoziciju da dokaže ili ne dokaže poznavanje hrvatskog jezika. Navedeno proizlazi i iz prvog dijela izvorne odredbe „...naručitelj će prije potpisivanja Ugovora provjeriti poznavanje hrvatskog jezika...“, iz kojeg izričaja jasno proizlazi obveza poznavanja hrvatskog jezika stručnjaka. Izmjenom riječi „može“ u riječ "mora" sadržajno osporavana odredba nije promijenjena u smislu na koji žalitelj upućuje, stoga je s predmetnim navodom žalitelj u ovoj fazi postupka, žaleći se na propisivanje obveze poznavanja hrvatskog jezika za stručnjaka 1 u izmjeni dokumentacije o nabavi od 12. travnja 2019. godine, pozivom na odredbu članka 406. stavka 1. točke 1. ZJN 2016, zakasnio.

RJEŠENJE KLASA: UP/II-034-02/19-01/370, URBROJ: 354-01/19-7, od 23.svibnja 2019.