Naručitelj ne zahtijeva od gospodarskih subjekata određeni pravni oblik već postojanje zajednice ponuditelja

Žalitelj osporava zakonitost točaka 1.7., 2.1. i 2.2. dokumentacije o nabavi i uvjetovanje formiranja prethodne obvezujuće zajednice ponuditelja, što smatra suprotnim odredbama članaka 4., 50., 198. i 204. ZJN 2016, odredbi članka 41. stavka 2. Zakona o reviziji te članka 16. stavka 6. Uredbe (EU) br. 537/2014 Europskog parlamenta i vijeća od 16. travnja 2014. o posebnim zahtjevima u vezi zakonske revizije subjekata od javnog interesa i stavljanju izvan snage Odluke Komisije 2005/909/EZ (dalje u tekstu: Uredba (EU) br. 537/2014). Navodi da sudjelovanje u nadmetanju za odabir najmanje dva neovisna revizora naručitelj uvjetuje postojanjem prethodne zajednice ponuditelja, čime je odabir ponuditelja sužen na manji broj te je nadmetanje onemogućeno svakom ponuditelju koji pojedinačno udovoljava uvjetima ekonomske i financijske te tehničke sposobnosti, ukoliko prethodno s drugim ponuditeljem nije formirao zajednicu ponuditelja. Po mišljenju žalitelja to je nedopušteno i diskriminatomo, značajan dio potencijalnih ponuditelja time je stavljen u nepovoljan položaj, subjektima koji su u mogućnosti formirati zajednicu ponuditelja dana je neopravdana prednost te je u konačnici narušeno tržišno natjecanje. Žalitelj se dalje referira na Zajedničko mišljenje Ministarstva financija i Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta vezano uz način odgospodarskih subjekata abira i provedbe zakonske revizije s najmanje dva međusobno neovisna revizorska društva, objavljeno na Portalu javne nabave 13. kolovoza 2019. (dalje u tekstu: Zajedničko mišljenje Ministarstava) smatrajući to mišljenje neobvezujućim. Osnovu za zaključak da se dva međusobno neovisna revizora biraju isključivo kroz zajednicu ponuditelja navedena Ministarstva vide u Jednom poslu“ jer revizori „dijele rad između sebe“ „kako ne bi došlo do dupliciranja poslova“, što je po mišljenju žalitelja netočno, u suprotnosti s odredbama Zakona o reviziji i Uredbe (EU) br. 537/2014. Žalitelj zaključuje da iz priloženog pojašnjenja načina obavljanja revizije proizlazi da su to dva odvojena procesa i dvije odvojene usluge, te da svaki od odabranih revizora obavlja neovisno reviziju, odnosno da svaki proces revizije obavlja neovisno, svaki sa svojim vlastitim zaposlenicima u cijelosti, a na kraju sastavljaju i izdaju zajedničko izvješće o obavljenoj reviziji. Žalitelj smatra da predmet nabave treba podijeliti na grupe kako bi se sukladno članku 204. stavku 1. ZJN 2016 omogućilo malim i srednjim gospodarskim subjektima sudjelovanje u postupku javne nabave.

Očitujući se na žalbu, naručitelj se poziva na Zajedničko mišljenje Ministarstava te na članak 436. stavak 1. točka 4. ZJN 2016, prema kojem je središnje tijelo državne uprave za politiku javne nabave nadležno za stručnu pomoć u vezi s primjenom ZJN 2016 i njegovih podzakonskih propisa kroz davanje mišljenja, izradu smjernica, priručnika te drugih publikacija i obrazaca.

Među strankama je nesporno da je predmetni naručitelj subjekt od javnog interesa, sukladno odredbama Zakona o reviziji, kao što je nesporno daje isti obveznik ugovaranja zakonske revizije s najmanje dva međusobno neovisna revizorska društva. Ono što je sporno jest smije li naručitelj nabavu najmanje dva međusobno neovisna revizorska društva provesti na zahtijevani način. Naručitelj je u postupak javne nabave uklopio odredbu posebnog propisa, odnosno članka 43. stavka 2. Zakona o reviziji koji nameće predmetnom naručitelju obvezu ugovoriti zakonsku reviziju s najmanje dva međusobno neovisna revizorska društva. Nadalje, članak 58. stavak 4. istog Zakona dalje razrađuje situaciju kada je zakonsku reviziju obavilo više od jednog revizorskog društva, pa tako propisuje da su se ta revizorska društva dužna usuglasiti oko rezultata zakonske revizije te podnijeti zajedničko izvješće i mišljenje. U istom stavku je također propisano da u slučaju neslaganja, svako revizorsko društvo iskazuje svoje mišljenje u zasebnom stavku revizorskog izvješća i navodi razlog neslaganju, a ako se radi o subjektu od javnog interesa razlozi neslaganja bit će objašnjeni u dodatnom izvješću revizijskom odboru u skladu s odredbama članka 11. stavka 3. Uredbe (EU) br. 537/2014. Nadalje, odredba članka 50. ZJN 2016 na koju se žalitelj poziva nije u konkretnom slučaju primjenjiva jer uređuje situaciju kada naručitelj zahtijeva od gospodarskih subjekata određeni pravni oblik, što ovdje nije slučaj. Isto tako, naručitelj nije obvezan primijeniti niti odredbu članka 204. ZJN 2016 jer ista ne nameće naručiteljima obvezu podijeliti predmet nabave na grupe, nego im to daje na dispoziciju, naravno, imajući pritom u vidu objektivne kriterije, primjerice vrstu, svojstva, namjenu, mjesto ili vrijeme ispunjenja. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir relevantne odredbe Zakona o reviziji kao lex specialis, ovo tijelo u konkretnom slučaju ne nalazi nezakonitosti u postupanju naručitelja u odnosu na osporavani dio dokumentacije o nabavi pa se žalbeni navod ocjenjuje neosnovanim.

RJEŠENJE: KLASA: UP/II-034-02/20-01/459 URBROJ: 354-01/20-6, 14. srpnja 2020.