Koeficijent tekuće likvidnosti kao uvjet iz dokumentacije o nabavi

Žalitelj osporava točku 3.2.2. DON - Pokazatelj (koeficijent) tekuće likvidnosti - sposobnost gospodarskog subjekta da podmiri kratkoročne obveze i tekuće aktivnosti. Navodi da je uvjet iz navedene točke DON da gospodarski subjekt ima 2 puta više gotovine, potraživanja i zaliha od kratkoročnih obveza suprotan članku 256. stavak 3. ZJN 2016. Tvrdi da se ne slaže s obrazloženjem naručitelja iz navedene točke DON, jer iz istoga proizlazi da bi npr. gosp. subjekt s imovinom od 200.000,00 kn i kratkoročnim obavezama od 100.000,00 kn ispunjavao navedeni kriterij, bez obzira što takav mali gosp. subjekt ne bi bio u mogućnosti izvesti predmetnu nabavu jer ista zahtijeva puno više resursa nego je moguće posjedovati s tako malo imovine. Žalitelj smatra da je prilikom određivanja koeficijenta tekuće likvidnosti postupljeno suprotno čl. 256. st. 3. ZJN 2016, jer su prekoračeni uvjeti minimalne razine financijske i ekonomske sposobnosti potrebne za izvršenje ugovora o javnoj nabavi.

Ispitujući osnovanost ovog žalbenog navoda DKOM je utvrdio da je, dakle, naručitelj u konkretnom slučaju tražio koeficijent tekuće likvidnosti, tj. omjer kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza veći od dva (2). Naručitelj se u odgovoru na žalbu poziva na primjere iz stručne literature u kojima se navodi da se »obično zahtijeva da koeficijent tekuće likvidnosti bude veći od 2...“ te da bi „koeficijent tekuće likvidnosti u pravilu trebao biti veći od 2“. Međutim, DKOM ističe, ne ulazeći u ekonomsku analizu oko toga koji bi minimalni koeficijent naručitelju bio dovoljan pokazatelj pouzdanosti da će gospodarski subjekt izvršiti ugovor (okvirni sporazum), da je u kontekstu navedenih točaka DON te u kontekstu članaka ZJN 2016, naručiteljevo propisivanje koeficijenta tekuće likvidnosti većeg od 2 nerazmjerno predmetu nabave. Naime, naručitelj je ovakvim propisivanjem prekoračio Zakonom o javnoj nabavi zahtijevane minimalne razine sposobnosti koje osiguravaju da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor (odnosno ovdje okvirni sporazum) o javnoj nabavi, s obzirom na to da već okolnost da je omjer kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza veći od jedan (1) ukazuje na mogućnost urednog podmirivanja kratkoročnih obveza kratkotrajnom imovinom gospodarskog subjekta. Stoga, uzimajući u obzir navedeno te predmet nabave za koji se provodi postupak za sklapanje okvirnog sporazuma, traženje koeficijenta tekuće likvidnosti većeg od 2 nije razmjerno predmetu nabave te je žalbeni navod je ocijenjen osnovanim.

  RJEŠENJE KLASA: UP/II-034-02/17-01/632, URBROJ: 354-01/17-10, od 3. studenog 2017.