Certifikat o sukladnosti s normom HRN EN ISO 50001:2012 ili jednakovrijednom nije propisan kao minimalan zahtjev kojem ponuditelj mora udovoljiti

Žalitelj osporava dio tehničkih specifikacija za cestovne svjetiljke u kojima je traženo da proizvođač posjeduje certifikat o sukladnosti njegove proizvodnje LED cestovnih svjetiljki s normom HRN EN ISO 50001:2012. Vezano za navedeno navodi da je predmet nabave pružanje energetske usluge u uštedi električne energije u javnoj rasvjeti Grada Raba, te da stoga ponuditelj pruža energetsku uslugu u ovom postupku, a ne proizvođač. Navodi da je ponuditelj dužan ispuniti sve zahtjeve i uvjete tražene dokumentacijom o nabavi, a ne proizvođač te da naručitelj ugovor potpisuje s ponuditeljem, a ne proizvođačem opreme. Stoga smatra da je iluzorno tražiti od proizvođača opreme propisane norme, a ukoliko naručitelj inzistira na tim normama onda se one moraju odnositi na ponuditelja, a ne proizvođača. Nadalje, postavlja pitanje koliko su uopće potrebne tražene norme, s obzirom da je naručitelj kao minimalan zahtjev za cestovne svjetiljke propisao normu HRN EN ISO 50001:2012 dok ju je izostavio u specifikacijama dekorativne svjetiljke. Smatra da su ti zahtjevi postavljeni samo kako bi se ograničio broj zainteresiranih gospodarskih subjekata. Navodi da naručitelj nije propisao minimalne zahtjeve već da su podaci prilagođeni određenom proizvođaču.

Naručitelj u odgovoru na žalbu navodi da je u točki 2.5. dokumentacije o nabavi objasnio da se u okviru kriterija za odabir ponude boduje samo dodatna kvaliteta cestovne svjetiljke iz razloga što dekorativnih ima puno manje pa nije oportuno bodovati njihovu dodatnu kvalitetu i pribrajati s kvalitetom cestovne svjetiljke. Zbog navedenog, kako se u odnosu na dekorativne svjetiljke ne boduje dodatna kvaliteta, ne može se ni postaviti zahtjev za normom HRN EN 50001:2012 ili jednakovrijedno jer to nije obvezno. Dalje navodi da nije postavio zahtjev za cestovne svjetiljke da proizvođača posjeduje certifikat HRN EN 50001:2012 ili jednakovrijedno za sukladnost njegove proizvodnje s tom normom nego je jasno u Prilogu 5. Tablice specifikacija cestovne svjetiljke točka 5.2. naveo da "proizvođač posjeduje rečeni certifikat" na što odgovor može biti DA u kojem se slučaju ostvaruju dodatni bodovi ili NE kada se ne ostvaruju dodatni bodovi.

Dakle, žalitelju je sporno zašto se posjedovanje predmetnog certifikata traži od proizvođača, a ne ponuditelja koji mora udovoljiti zahtjevima iz tehničke specifikacije te uopće propisivanje predmetnog certifikata kao minimalnog zahtjeva. Iz navedenih odredbi dokumentacije o nabavi jasno proizlazi da certifikat o sukladnosti s normom HRN EN ISO 50001:2012 ili jednakovrijednom nije propisan kao minimalan zahtjev kojem ponuditelj mora udovoljiti, već je propisan u svrhu bodovanja ponude prema kriteriju kvalitete temeljem kojeg se mogu ostvariti dodatni bodovi. Dakle, ukoliko ponuditelj ne posjeduje taj certifikat ili jednakovrijedan, navedeno neće biti od utjecaja na valjanost njegove ponude već s tog osnova neće ostvariti dodatne bodove. Također, predmetni certifikat kao dodatni kriterij za odabir ponude odnosi se na uslugu koja je predmet nabave, a kako se sukladno članku 285. stavku 2. točki 1. ZJN 2016, kriterij može odnositi i na postupak proizvodnje, naručitelj je ovlašten propisati da proizvođač posjeduje predmetni certifikat. Slijedom navedenog, kako žalitelj ne obrazlaže u čemu se sastoji nezakonitost takvog propisivanja, a ovo državno nije tijelo utvrdilo povrede materijalnog prava na koje žalitelj upućuje u žalbenom navodu, žalbeni navod je ocijenjen kao neosnovan.

RJEŠENJE: KLASA: UP/II-034-02/20-01/238 URBROJ: 354-01/20-8, 28. svibnja 2020.