Žalitelj navodi da bi naručitelj trebao izbaciti zahtjev da tijelo za ocjenjivanje sukladnosti mora biti akreditirano prema „HRN EN ISO/IEC 17025, HRN EN ISO/IEC 17065“

Žalitelj osporava zakonitost dijela točke 13.3.3. dokumentacije o nabavi prema kojem je potrebno dokazati akreditaciju ovlaštenog tijela za ocjenjivanje sukladnosti. Navodi da je zahtjev da su tijela za ocjenjivanje sukladnosti akreditirana prema HRN EN ISO/IEC 17025, HRN EN ISO/IEC 17065 suvišan i nebitan iz razloga što ponuditelji sada moraju dokazivati certifikaciju ovlaštenog tijela i potraživati od ovlaštenih tijela dokaze za sukladnošću njihove institucije, što žalitelj možda može dobiti, a možda i ne može u obliku nekakvog dokumentiranog dokaza. Također to smatra nepotrebnim s obzirom na to da je Europska Komisija na svojim stranicama dala uvid svima u popis svih ovlaštenih tijela EU što naručitelj može i sam provjeriti. Navodi da je zahtjev koji je na ovaj način postavljen neopravdana prepreka i trošak ponuditeljima, što je u suprotnosti s člankom 206. stavkom 2. ZJN 2016. jer bi to ponuditelji morali na kompliciran način dokazivati.

DKOM utvrđuje da se žalitelj poziva na odredbe Zakona koje govore o tehničkim specifikacijama, a osporava odredbu dokumentacije o nabavi kojom je propisan uvjet dokazivanja tehničke i stručne sposobnosti. Stoga se ocjenjuje da žalitelj nije dokazao da je naručitelj prilikom propisivanja osporenog dijela dokumentacije o nabavi postupio nezakonito te se žalbeni navod ocjenjuje neosnovanim.

RJEŠENJE  KLASA: UP/II-034-02/18-01/928, URBROJ: 354-01/19-10, od 3. siječnja 2019.