Iskazivanje PDV-a u dostavljenim ponudama

Osporavajući zakonitost Odluke o odabiru žalitelj u bitnome navodi da je ponuda odabranog ponuditelja nepravilna zbog pogrešne primjene Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a sve sukladno članku 295. u svezi s člankom 291. ZJN 2016.

Navodi da članak 91. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisuje poseban postupak oporezivanja koji se primjenjuje ako porezni obveznik u svoje ime obavlja organizaciju putovanja (putniku račun izdaje agencija), a usluge nabavlja od drugih poduzetnika, koje mogu biti usluge prijevoza, smještaja u hotelu, usluge turističkog vodiča, ulaznica za koncerte i muzeje i sl. Navodi da je za primjenu posebnog postupka bitno da se obavlja jedna od usluga vezana uz putovanje, kao što su smještaj ili prijevoz, dok druga usluga može biti samo davanje informacija o putovanju ili sama usluga organizacije putovanja koju porezni obveznik naplaćuje kroz iznos naknade za uslugu putovanja. Navodi da se posebni postupak primjenjuje neovisno o tome kome se daje usluga organizacije putovanja, a što proizlazi iz presude Europskog suda pravde C-189/11 od 26. rujna 2013. godine.

Navodi da stoga, ako agencija prodaje samo uslugu smještaja ili samo uslugu prijevoza, također se primjenjuje posebni postupak oporezivanja i to bez obzira kome se prodaje:

a) kupcu fizičkoj osobi ili

b) kupcu pravnoj osobi.

S obzirom da turističke agencije putnicima nude (uslugu povezanu sa smještajem i prijevozom) koju obavljaju u svoje ime koristeći sredstva i usluge drugih poduzetnika, obvezne su za takve usluge primijeniti poseban postupak oporezivanja. Navodi da je naručitelj najkasnije nakon zaprimanja dopisa Porezne uprave - Ministarstva financija od 18. veljače 2019., trebao utvrditi da je ponuda odabranog ponuditelja neispravna i to u dijelu iskazanog PDV-a. Također, smatra da su i ponude drugih ponuditelja također neispravne iz istog razloga, odnosno da je jedino žaliteljeva ponuda ispravna. Navodi da je o navedenoj problematici posebnog postupka oporezivanja ovo tijelo već odlučivalo u postupcima Klase 846/17 i 679/18.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je naručitelj dokumentacijom o nabavi izričito isključio stavku smještaja iz formiranja cijene ponude navodeći da trošak smještaja sudionika neće snositi ponuditelj te ga stoga ne treba uračunati u ponudu. Proizlazi dalje da troškovnik sadrži stavke koje uključuju prijevoz (transfer) te sadrži stavku izleta. Također proizlazi da je odabrani ponuditelj prilikom popunjavanja troškovnika iskazao PDV od 25% na ukupni zbroj svih stavki troškovnika. Postupajući u granicama žalbenog navoda proizlazi da je žalitelju sporna valjanost ponude odabranog ponuditelja jer žalitelj smatra da je odabrani ponuditelj obračun PDV-a trebao učiniti po posebnom postupku oporezivanja. Smatra da je o ovoj problematici ovo državno tijelo već odlučivalo u ranijim postupcima pod oznakama klase 846/17 i 679/18. U odnosu na navedene postupke potrebno je napomenuti da se u tim predmetima radilo o bitno drugačije utvrđenom činjeničnom stanju, pa stoga ti predmeti nisu primjenjivi u ovom postupku. Naime, kod ocjene ovog žalbenog navoda bitno je za istaknuti da je za primjenu posebnog postupka oporezivanja uvjet da putnička agencija poslujući u svoje ime, koristi isporuke dobara i usluge drugih poreznih obveznika za obavljanje usluga koje nudi. U konkretnom slučaju, žalitelj svojim žalbenim navodom iznosi pravni okvir za primjenu posebnog postupka oporezivanja, bez da navodi i posljedično dokazuje okolnost da odabrani ponuditelj za usluge koje nudi, koristi usluge drugih poreznih obveznika, odnosno ne dokazuje okolnost za primjenu posebnog postupka oporezivanja.

Stoga, postupajući u granicama izjavljenog žalbenog navoda te primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz članka 403. ZJN 2016, DKOM žalbeni navod ocjenjuje neosnovanim.

RJEŠENJE  KLASA: UP/II-034-02/19-01/397, URBROJ: 354-01/19-7, od 6.lipnja 2019.